Renesansa u Francusku dolazi s početkom Talijanskih ratova 1494. godine, kada se mladi kralj Charles VIII. upoznaje sa sjajem talijanske kulture. Njegovi nasljednici nastavit će voditi ratove za prevlast na Apeninskom poluotoku, koji će postati središnja okupacija ne samo francuske, nego i čitave zapadnoeuropske politike. Francuska i Španjolska, tadašnje najveće zapadnoeuropske sile, više od pola stoljeća će se boriti za bogatu, ali razjedinjenu Italiju. Za kralja Françoisa I. renesansna Francuska doživljava svoj vrhunac. Njegovu vladavinu obilježit će sukob s Karlom V., vladarom Španjolske, kojega neće moći spriječiti da zavlada Svetim Rimskim Carstvom i postane najmoćniji vladar svoga vremena. Dok ratuje za Apeninski poluotok, François I. prenosi ideje talijanske renesanse u domovinu. On osniva humanističko učilište, u dolini Loire gradi velebne dvorce, a na dvor poziva talijanske umjetnike. Miješanjem francuskog i talijanskog stila dolazi do nastanka novog, jedinstvenog stila. Za njegove vladavine kraljevska moć jača, a smanjuje se ona plemića i Crkve. To je vrijeme kada Francuska stječe svoje prve kolonijalne posjede. Zlatno doba francuske renesanse nastavlja se i za vladavine njegova sina Henrija II. On se okreće osvajanju novih teritorija te okončava Talijanske ratove mirom u Cateau-Cambrésisu. Neuspjeh dvojice kraljeva da spriječe vjerski razdor u zemlji, koji se javlja sa širenjem protestantizma, pokazat će se kobnim. Za vladavine Henrijevih sinova, vjerske suprotnosti prerastaju u Hugenotske ratove, koji razdiru zemlju sljedećih nekoliko desetljeća. Ratovi završavaju političkom mudrošću Henrija IV., koji ujedinjuje zemlju i omogućuje vjerski suživot. Za njegove vladavine dolazi do preporoda zemlje što je ujedno i uvod u zlatno doba francuske povijesti.