Naselivši se u 5./6. stoljeću u naše krajeve, Hrvati su se susreli s rimskim stanovništvom i njihovom kulturom. Ušavši u jedno civilizirano područje susreli su se s kršćanskom vjerom i pismom – latinicom. Na hrvatskom tlu pronađeni su ostaci rimske pismenosti koji svjedoče koji potvrđuju gore navedenu činjenicu. U ranijem razdoblju srednjega vijeka, 9. – 13. stoljeće, latinica se upotrebljavala za pisanje latinskoga jezika, a iz toga doba sačuvani su nam epigrafi sa imenima hrvatskih vladara i njihovih titula, tekstovi koji bilježe važne podatke o hrvatskom srednjovjekovnom životu te počeci pisanja hrvatskoga jezika latinicom, npr. glose – hrvatske riječi koje su svećenici, pripremajući se za propovijed, bilježili na marginama latinskih knjiga. Nakon tog razdoblja ulazimo u 14. stoljeće u kojem se latinica počinje sustavnije koristiti za pisanje hrvatskoga jezika te su se iz toga doba sačuvali tekstovi i kodeksi koji su nam bogat izvor informacija o onodobnoj hrvatskoj kulturi i načinu života. Poslije tog razdoblja dolazi razdoblje hrvatskog latiničnog tiska, a budući da se latinicom bilježio i hrvatski i latinski jezik, ona je stekla prednost nad glagoljicom i ćirilicom te ih istisnula i postala pismo kojim i danas bilježimo hrvatski jezik.