Do 19. stoljeća, vjerovalo se da su učenici s teškoćama u razvoju intelektualno na nižem stupnju razvoja od ostale djece. No, nakon dolaska sve većeg broja djece u škole, otkriveno je da je sve više učenika s teškoćama, te da postoji velik broj tih teškoća. Danas su ti učenici uključeni u redovne škole i prate redovne programe koji su prilagođeni njima i njihovim teškoćama. Ovim radom se pokušalo otkriti kako se nastava povijesti može prilagoditi upravo toj djeci i koje su to metode koje se pri tome mogu koristiti. Rad počinje obrazovanjem učenika s teškoćama u razvoju. Spomenuto je zbog čega je važno da upravo ti učenici rade ne po posebnom programu, već po programu koji je prilagođen njima. U radu se također govori o važnosti integrirane nastave povijesti i o važnosti socijalizacije učenika s teškoćama u razvoju sa ostalim učenicima. Istraživalo se koje su to teškoće s kojima se profesori povijesti mogu susresti. Kroz analizu poteškoća pokušava se shvatiti učenika i pokušavaju se pronaći pristupi tom učeniku. Nakon upoznavanja s poteškoćama, navedene su moguće metode rade s učenicima, pri čemu su korišteni savjeti koje su ponudili autori. Detaljan pregled literature pokazao je da je sve više učenika s teškoćama u razvoju u današnjem školstvu. Upravo zbog toga potrebno je što više proučiti teškoće kako bi se mogli lakše s njima suočavati. Osim toga kroz sve literature se proteže teza kako je najbitnije da profesori shvate kako učenici nisu krivi za svoje poteškoće te da se prema njima treba odnositi sa strpljenjem.