Stjepan Radić hrvatskoj je javnosti ponajviše poznat kao političar i publicist pa je njegova filološka djelatnost uglavnom ostala nezamijećena. U ovom se radu ona nastoji opisati uvidom u njegove jezične priručnike za učenje ruskoga, hrvatskoga i češkoga jezika. Njegov priručnik Kako ćemo se naučiti ruski? prvi je priručnik ruskoga jezika pisan hrvatskim jezikom. Napisao je i priručnik na češkom jeziku Jak se Čech brzo nauči chorvatsky? namijenjen Česima za učenje hrvatskoga jezika. Uz analizu navedenih priručnika rad će donijeti i opis dvaju kojima je hrvatski polazni jezik za učenje češkoga jezika: Češko-hrvatska slovnica s Čitankom i Češko-hrvatskim diferencijalnim rječnikom iz 1902. godine i Češka vježbenica za srednje i njima slične škole iz 1911. godine. U priručnicima kojima je hrvatski jezik polazni i/ili ciljni jezik pratit će se u kojoj su mjeri očuvana tradicijska hrvatska jezična obilježja unatoč već završenoj smjeni filoloških škola (zagrebačke školom hrvatskih vukovaca). S obzirom na to da se Radićeva djelatnost na priručnicima češkoga i ruskoga jezika nastavlja na njegovu političku misao o ujedinjenu Slavena, u radu će se prije analize navedenih jezičnih priručnika dati uvid u Radićevu sveslavensku misao u kontekstu hrvatske političke povijesti s kraja 19. i početka 20. stoljeća.