Jedna od najzanimljivijih, ali i najmisterioznijih pojava u ljudskoj prošlosti, svakako je vjerovanje u postojanje magije i vještica, odnosno čarobnjaka. Diljem svijeta postoje ljudi koji i dalje vjeruju kako vještice uzrokuju određene normalne prirodne nepogode. U ranom srednjem vijeku Katolička Crkva je bila blaga u svom postupanju s čarobnjacima i vješticama. Svećenici su velikim dijelom bili slabo obrazovani i vjerovali su da nepogode i nesreće ne mogu doći same od sebe. Papinstvo u 12. stoljeću odlučuje razviti ustanovu koja je zadužena za progon heretika, odnosno Inkviziciju. Jedan od glavnih pokretača progona vještica bilo je izdavanje knjige Malj za vještice, autora Sprengera i Kramera, koji su napisali knjigu o tome kako bi bilo potrebno progoniti vještice te kako to uspješno raditi i koja pravila slijediti. Jedna od najstrašnijih, ali i najbitnijih predodžbi vezanih uz djelovanje vještica jest sabat, odnosno sastanak s Đavlom. Naime, vjerovalo se kako vještica, bila ona muškarac ili žena, mora sklopiti pakt s Đavlom i pristati na sve uvjete, nakon čega su se na tajnim sastancima svi prisutni pokoravali Đavlu i prepuštali seksu. Što se tiče zemalja u kojima je bilo najviše progona, pri vrhu popisa nalaze se zemlje njemačkoga govornog područja, kao i Engleska, Nizozemska, Švicarska. Muškarci koji su bili optuživani za zločin vještičarenja uglavnom su bili u srodstvu s osumnjičenim ili već osuđenim ženskim vješticama, ali se ne može tvrditi kako su optuživani samo ti muškarci. Muške vještice su uglavnom bili pastiri, klerici i kovači te su pripadali srednjoj klasi i imali obitelj. Muškarci su većinom bili optuživani u skandinavskim zemljama i na Islandu, a vremenom će se pojaviti i koncept vukodlaka u Finskoj, s kojim će se početi povezivati muške vještice. Masovni progoni počinju u 15. stoljeću, ali svoj zamah doživljavaju u 16. stoljeću, ne bi li tijekom 18. stoljeća počeli opadati, a u konačnici i potpuno nestali.