U diplomskom radu prikazuje se analiza dva različita književna predloška, jedan autora Dubravka Matakovića i drugi autora Luku Bekavca, kako bi istražio njihove različite pristupe izražavanju društvenih i egzistencijalnih pitanja. Mataković se koristi ironijom, groteskom i žargonizmima kako bi prikazao apsurdnost suvremenih događanja i percepcije tih događanja. S druge strane, Bekavac stvara melankoličnu atmosferu kako bi prikazao subjektovu izgubljenost i traganje za smislom u okolini. I kod Luke Bekavca i Dubravka Matakovića uočavamo brojne sličnosti u načinu konstruiranja apstraktnog izražavanja i rubnih granica teksta. Način na koji obojica predočavaju okolinu i sliku društva i uvrštavaju je u tekst i oslikava se na subjekte i njihova uvjerenja je nešto na čemu se ovaj rad pretežno i odnosi. Ono što je također kod oba autora zanimljivo je upravo konstrukcija samoga teksta, služenje brojnim interpunkcijskim znakovima kako bi oblikovali tekst i konstrukciji izdignuli značenje. Bekavac u svojim tekstovima često opisuje prostor, ali onu tamnost prostora koja se pretače u melankoliju, ostavljajući dojam izgubljenosti i nesnalažljivosti u prostoru koji često uspoređuje s prolaznošću. S druge strane, Mataković se na groteskan način izražava i komentira i kritizira pojedince, ali kroz pojedince daje jasnu sliku društvenog, političnog i ekonomskog stanja društva. Iako nam se prilikom prvog iščitavanja čini kako se ova dva teksta u potpunosti razilaze, Mataković i Bekavac kroz svoje subjekte i okolinu koja je oko njih progovaraju o melankoličnosti, egzistencijalnosti i grotesknošću života.