Samoregulacija učenja važno je istraživačko područje edukacijske psihologije. Učenici uspješni u samoregulaciji učenja su metakognitivno, ponašajno i motivacijski aktivni sudionici u vlastitom učenju. Postoje brojni modeli kojima se pokušavaju obuhvatiti konstrukti i istražiti procesi samoregulacije učenja. Dva su značajna modela samoreguliranog učenja Zimmermanov i Pintrichev model. Na procese samoregulacije učenja utječu kognitivni, ponašajni, kontekstualni, ali također i motivacijski faktori. Motivirajuća vjerovanja koja čine komponente modela samoregulacije učenja mogu se podijeliti na konstrukte očekivanja i konstrukte vrijednosti. Konstrukte očekivanja čine vjerovanje o kontroli i vjerovanje o samoefikasnosti. Vjerovanje o kontroli odnosi se na uvjerenja učenika o tome kako mogu utjecati na svoje ponašanje i okolinu te time na ishode učenja. Vjerovanje o samoefikasnosti odnosi se na uvjerenost u vlastite sposobnosti da se postigne željeni ishod. Konstrukte vrijednosti čine ciljevi i ciljne orijentacije te vrednovanje zadatka. Ciljevi predstavljaju ishode koji se žele ostvariti, dok ciljne orijentacije predstavljaju razloge ili svrhu uključivanja u određene zadatke postignuća. Učenici najčešće usvajaju ciljnu orijentaciju na učenje i ciljnu orijentaciju na izvedbu. Vrednovanje zadatka odnosi se na kvalitetu samog zadatka koja određuje hoće li učenik odabrati uključiti se u njegovo izvršenje ili neće. Središnji elementi modela očekivanja i vrijednosti izbora povezanih s postignućem su motivacijski konstrukti očekivanja i vrijednosti. Model pretpostavlja kako su izbori, ustrajnost i izvedba povezana s postignućem pod utjecajem očekivanja uspjeha i vrijednosti koja se aktivnosti daje. Očekivanja i vrijednosti direktno utječu na izbore postignuća, ali i na ustrajnost, ulaganje truda i izvedbu u odabranoj aktivnosti.