Prosocijalno ponašanje, kao namjerno i voljno ponašanje usmjereno na dobrobit drugoga, može biti motivirano altruističnim i egoističnim ciljevima, to jest, postizanjem koristi primatelja u odnosu na postizanje vlastite koristi, s poboljšanjem stanja primatelja kao sekundarnom posljedicom. Postavlja se pitanje ima li religioznost pojedinca ulogu u tome koji će od tih motiva potaknuti prosocijalno ponašanje. U pregledu nalaza empirijskih istraživanja odnosa religioznosti i prosocijalnosti se zatim utvrđuje se da je religioznost povezana sa sustavom vrijednosti te da je intrinzična religioznost dosljedno povezana s altruističnim osobinama ličnosti, vrijednostima, empatijom te altruizmom općenito, dok je ekstrinzična religioznost više okrenuta egoizmu, koji najveću potporu ima u tendenciji socijalno poželjnog odgovaranja i osjećaju krivnje. Postoje, ipak, nedostaci ovih mjera, pa ne čudi da su u studijama prosocijalnog ponašanja, korištenjem vrlo različitih istraživačkih nacrta, dobiveni su nešto nekonzistentniji rezultati, no to nije dovoljna osnova za potpuno odbacivanje hipoteze o prosocijalnosti, već se takvi nalazi koriste upravo kao dokaz o postojanju religiozne prosocijalnosti, pri čemu je ona dobronamjerna i minimalna. Konačno, neki autori tvrde i kako se na ovaj problem ne može odgovoriti jer već sam odnos religioznosti i prosocijalnosti varira ovisno o kontekstu, osobito o kulturi te identitetu primatelja, vjeroispovijesti te mnogim drugim čimbenicima što dodatno smanjuje izraženost povezanosti religioznosti, prosocijalnosti i altruističnih motiva.