Postojanje efekata samoispunjavajućeg proročanstva u kontekstu obrazovanja dokazali su 1968. godine američki psiholozi Robert Rosenthal i Eleanor Jacobson. Samoispunjavajuće proročanstvo, Pygmalionov ili Rosenthalov efekt je naime psihološki konstrukt prema kojemu osobe mogu prihvatiti utjecaj i sugestiju od strane osoba kojima se dive, koje im se sviđaju i koje poštuju ili predstavljaju autoritet. Robert Rosenthal primijenio ga je u obrazovanju putem eksperimenta pod nazivom „Pygmalionv efekt u učionici“. Zaključci toga eksperimenta ukazuju na to da su učenici od kojih se očekivao veći uspjeh na početku istraživanja, na kraju isti uistinu i postigli. To je saznanje pobudilo mnogo interesa u sektoru školstva te pokrenulo njegovu primjenu i proučavanje u različitim kontekstima obrazovanja. No osim prednosti koje Pygmalionov efekt donosi, sve veću pažnju istraživača privlače i aspekti koji mogu djelovati kao medijatori samog procesa. Naime, kako se efekt temelji na interpersonalnim odnosima i interakcijama, jakost je samog efekta modelirana nizom čimbenika. U nekim su se dakle istraživanjima uz očekivanja učenika i nastavnika, značajnim prediktorima pokazali faktori koji se odnose na izvan školsko okruženje, a to su u prvom redu socioekonomski status i pripadništvo ranjivim društvenim skupinama poput etničkih manjina. Osim toga, pojedina istraživanja pokazala su kako je u školskom kontekstu moguće primijeniti prednosti koje ovaj efekt donosi te se vrlo važnom pokazala edukacija nastavnika o postojanju efekta i njegovim posljedicama. Prednosti koje proizlaze iz pravilne uporabe saznanja temeljenih na efektu samispunjavajućeg proročanstva dalekosežne su te se prvenstveno očituju u pogledu poboljšanja školskog uspjeha i motivacije učenika za daljnjim obrazovanjem.