Temeljni je zadatak ovog diplomskog rada detektirati humoristične elemente u romanu Ljubav u doba kolere kolumbijskoga pisca Gabriela Garcíje Márqueza te ih staviti u opreku s patetičnim elementima. U analizi romana važnu će ulogu imati postmodernističko brisanje granica između visoke i niske, odnosno trivijalne književnosti. S tim je u vezi i teorijsko promišljanje i praktično opredmećenje elemenata ljubavnoga romana, uz kriminalistički, najčešće oprimjerenoga kad je posrijedi relacija visoko – nisko kod postmodernista. Humor, osim što podrazumijeva dobro raspoloženje, ima i druge funkcije. Često je medij međuljudskih odnosa, taktika ponašanja i drugo. U radu su analizirani humoristični aspekti koji su rezultat različitih književnih strategija, a mi ćemo ponajviše pozornosti posvetiti onim elementima koji su rezultat odnosa i djelovanja likova. Humor se tumači i kao sensus communis, tako što otkriva zajedničke crte pojedinaca, svrstavajući ih tako u jednu skupinu specifičnim obilježjima. Ironijski diskurs, kao jedan od temeljnih književnih postupaka pri oblikovanju likova, najčešće se dade detektirati u situacijama kada likovi evaluiraju vlastite postupke, pokazujući tako svoju mudrost i ljudskost. Književniku je pak ironija poslužila kao djelotvorno sredstvo s pomoću kojeg njegovo djelo, unatoč ulasku u sferu trivijalnoga, ne upada u jeftinu patetiku koja je, kad je riječ o tzv. niskoj književnosti, sama sebi svrhom.