U radu se prikazuju dvije hrvatske velikaške obitelji, obitelj Zrinski i obitelj Frankopan, koje su tijekom XVII. stoljeća ostavile neizbrisiv trag u hrvatskoj povijesti. Osim odlučnog otpora Osmanskom Carstvu, koje je do XVII. stoljeća hrvatski teritorij uspješno svelo na „ostatke ostataka nekadašnjeg slavnog kraljevstva“, knezovi Zrinski i Frankopani bili su kreatori urote hrvatskih i mađarskih velikaša protiv politike Bečkoga dvora, koja je u historiografiji ostala upamćena kao zrinsko-frankopanska urota. Nakon mira na ušću rijeke Žitve (1606.) pa sve do 1663. godine u odnosima između Osmanskoga Carstva i Habsburške Monarhije nastupilo je zatišje. Habsburgovci, opterećeni dinastičkim previranjima, i Osmanlije, zaokupljene rješavanjem krize Carstva, pokušavali su očuvati krhak mir koji je stupio na snagu 1606. godine. No, usprkos mirovnim garancijama pogranična područja u Hrvatskoj i Ugarskoj nisu prestala biti svojevrsna ratna zona. Ovdje treba napomenuti kako Hrvatska i Hrvati u XVII. stoljeću još ne postoje u suvremenom smislu političkog, geografskog pojma i političkog naroda. Hrvatska je, naime, bila gospodarski i politički razjedinjena. Za označavanje povijesnih i pravnih hrvatskih zemalja koristio se naziv „Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija“, a od 1868. godine njezin službeni naziv bio je „Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija“. Dodatno stiješnjena osmanskim osvajanjima jedini preostali slobodni dio hrvatskog pravnog i političkog teritorija činila je Banska Hrvatska- područje središnje Hrvatske. Zbog pojednostavljenja, ali i preglednosti, ovaj će rad, u svome nastavku prilikom karakteriziranja geografskoga pojma, koristiti naziv „Hrvatska“, a prilikom karakteriziranja političkoga naroda naziv „Hrvati“. Akindžijska pljačkanja, preseljavanja i otimanja stanovništva te paljenja zemljišta negativno su se odrazila na gospodarsku i političku situaciju i ovako „okrnjene Hrvatske“. Dvije najjače hrvatske plemićke obitelji toga doba, Zrinski i Frankopani, branili su svoje posjede, koji su kao poluga povezivali razmrvljenu Hrvatsku, i tražili od kralja poduzimanje ofenzivne akcije protiv Osmanskoga Carstva te oslobađanje okupiranog teritorija. Usprkos mnogobrojnim apelima kralj je uporno odbijao zahtjeve hrvatskih velikaša te čak osuđivao napore uložene u obranu hrvatskih zemalja. Snažno Hrvatsko Kraljevstvo nije se uklapalo u sliku koju je Beč imao o tome kakva bi Habsburška Monarhija trebala biti. U takvoj situaciji, pritisnute s jedne strane apsolutističkim tendencijama Bečkoga dvora, a s druge pak Osmanskim Carstvom, velikaške obitelji bile su prisiljene poslužiti se urotom, kao načinom očuvanja suvereniteta i samostalnosti.