Društveno-politička preobrazba Rimske Republike dugoročni je povijesni proces koji se ne može usporediti ni s jednom političkom preobrazbom koja se do tada zbila u antici. Postoje barem dvije prepoznatljive značajke koje tu preobrazbu čine izuzetnom. S jedne strane, valja istaknuti dužinu procesa, čija je kritična faza od doba braće Grahko do Augusta već uključivala nekoliko generacija, a, s druge strane, svojevrsnu nepovratnost te fundamentalne preobrazbe. Samo tkanje rimskoga društva rasparano je u posljednja dva stoljeća Republike, a uzroci tomu bile su posljedice koje su rat i imperijalizam imali za rimsko društvo i politiku. Promjena koja je okarakterizirala postupni „pad“ Republike ležala je u odnosu institucija državne uprave i načina na koje su one funkcionirale. Njihov originalni oblik odgovarao je potrebama maloga gradadržave s ograničenim brojem vanjskih interesa ili odgovornosti. Također, odgovarao je državi u kojoj je bilo normalno da relativno mala grupa građana, zahvaljujući svojem bogatstvu i prestižu, ima monopol nad političkom vlašću. Neuspjeh vladajućih da stvore unutarnje organizacijske strukture, koje bi poboljšale mehanizme uprave, stvorio je politički vakuum, koji je mogao biti popunjen od ambicioznih pojedinaca. Ipak, republikanski se sustav pokazao izuzetno otpornim. Bili su potrebni građanski ratovi, od države sponzorirano nasilje, neredi, katastrofalni politički neuspjesi tradicionalne elite te velika količina vremena da bi vodeći slojevi u Rimu uvidjeli da se priroda Rimske Republike promijenila. Nije toliko bila riječ o tome da je miješani republikanski „ustav“ evoluirao u Monarhiju, koliko o činjenici da su sukobi institucija i ideologija, oduvijek ugrađeni u njega, rezultirali frakcionalizmom i napetostima koje su dovele do građanskih ratova. Pobjednički su generali tada mogli iskoristiti suverenost narodnih skupština i stvoriti za sebe magistraturu koja je nadilazila republikanske okvire.