Stockholmski sindrom se definira kao pojavu emocionalne naklonosti talaca prema otmičarima nakon određenog vremena provedenog u zarobljeništvu. Svoj naziv ova je pojava dobila po poznatoj pljački banke u Stockholmu u kojoj je prvi puta identificirana kao zasebna psihološka pojava. Nastaje kada se razvije psihološka povezanost između žrtve i počinitelja. Nerijetko se uz osjećaj simpatiziranja otmičara javljaju i romantični osjećaji prema otmičaru. Često možemo zavoljeti osobu koja nas iskorištava, zlostavlja ili nam na neki način prijeti. Primjer ove pojave može se pronaći ne samo u situacijama otmice već i u zlostavljačkim vezama ili kod zlostavljane djece koja nalaze različita opravdanja za ponašanje svojih roditelja koji su ih zlostavljali. Ono što je važno za upamtiti prilikom proučavanja Stockholmskog sindroma jest da on nije izgovor za zlostavljanje, niti da služi kao oblik okrivljavanja žrtve za ono što joj se dogodilo. On je jednostavno psihološko objašnjenje načina na koji žrtve koje su izgubile kontrolu i moć u zlostavljačkim i/ili kontrolirajućim odnosima minimaliziraju svoju patnju i bol, te pokušavaju preživjeti u potencijalno opasnim situacijama (Burke, 2009).