Napoleon Bonaparte, veliki francuski vojskovođa, državnik i car, potječe iz obitelji korzikanskoga sitnog plemstva. Nakon završetka školovanja na prestižnim francuskim vojnim školama postaje zagriženi pristaša ideja Francuske revolucije. Njegova vojna karijera doživljava strelovit uspon nakon što se 1793. godine iskazao u opsadi Toulona, a dvije godine kasnije, 1795., i u gušenju rojalističke pobune u Parizu. Još 1793. godine postaje jednim od najmlađih generala u francuskoj povijesti, a 1796. godine dobiva zapovjedništvo nad francuskom vojskom u sjevernoj Italiji gdje odnosi niz velikih pobjeda nad pijemontskom, papinskom i habsburškom vojskom. Nakon promjenjivih uspjeha u svom vojnom pohodu na Egipat od 1797. do 1798. godine gdje ratuje protiv mameluka, Osmanlija i Britanaca, 1799. godine vraća se u Pariz, izvodi državni udar, uvodi novi oblik vladavine, tročlani konzulat, te se proglašava prvim konzulom. Godine 1804. postaje „carem svih Francuza“ nakon čega slijede njegove veličanstvene pobjede u carskim bitkama, kod Austerlitza 1805. nad Austrijom, kod Jene 1806. nad Pruskom i kod Friedlanda 1807. godine nad Rusijom. Tijekom 1809. godine suočen je s prijetnjom oporavljene Austrije koja traži osvetnički rat. U nekoliko teških bitaka, od kojih je odlučujuća ona kod Wagrama, prisiljava Austriju na potpisivanje Mira u Schönbrunnu. Ipak, tijekom tog sukoba doživljava svoj prvi pravi poraz, kod Asperna, koji mu uspijeva nanijeti nadvojvoda Karlo. U vojnom pohodu na Rusiju 1812. godine njegova „Velika armija“ doživljava tešku katastrofu koja će samo nagovijestiti Napoleonov pad, a porazi u bitkama kod Leipziga 1813. i Waterlooa 1815. godine okončat će doba napoleonskih ratova u Europi. Unatoč neospornoj vojnoj genijalnosti Napoleon je pokazao i neke slabosti, ponajprije na strateškom i taktičkom planu, koje su ga koštale teških poraza, a koji će na kraju pridonijeti njegovom konačnom padu.