U ovom radu se polazilo od inkluzivne kulture kao pedagoške dimenzije škole te neizostavne uloge nastavnika koji svojim radom njeguju i održavaju inkluzivnu kulturu te time oblikuju temelje za inkluziju u cijelom društvu. Također, u radu su navedene smjernice za izradu individualiziranog odgojno-obrazovnog programa i za metodičko-didaktički rad s učenicima s teškoćama.Cilj rada je bio ispitati inkluzivnu kulturu škole iz perspektive nastavnika te provjeriti postoje li razlike u perspektivama nastavnika razredne i predmetne nastave o inkluzivnoj kulturi škole. Uzorak je činilo ukupno 84 nastavnika (8 muškog i 76 ženskog spola), 50 nastavnika predmetne i 34 nastavnika razredne nastave iz 10 osnovnih škola na području Osječko-baranjske županije, a podaci su prikupljani anonimnim upitnikom. Nastavnici su kao prednosti inkluzije najviše isticali socijalizaciju učenika s teškoćama, važnost njihova druženja s vršnjacima, ali i pozitivan utjecaj tog druženja na vršnjake. S obzirom na doživljaj osposobljenosti i kompetentnosti za rad s učenicima s teškoćama, uočene su razlike između odgovora nastavnika predmetne i razredne nastave, naime nastavnici razredne nastave se u većoj mjeri smatraju osposobljenim i kompetentnim. Dobiveni rezultati se mogu objasniti činjenicom da su se nastavnici razredne nastave u većem postotku susretali sa znanjima o inkluziji tijekom formalnog obrazovanja, stručnih usavršavanja te samoinicijativnog istraživanja. No, uvidom u rezultate slaganja s tvrdnjama koje su obilježavale inkluzivnu kulturu škole, nije uočena statistički značajna razlika u perspektivama nastavnika predmetne i razredne nastave. S obzirom na prosjek slaganja s tvrdnjama, može se zaključiti da se u školama u kojima je provedeno ovo istraživanje njeguje i provodi inkluzivna kultura usprkos nepovoljnim organizacijskim i materijalnim uvjetima.