John Bowlby je sredinom prošlog stoljeća formirao teoriju privrženosti s ciljem da objasni kako djetetova iskustva sa skrbnicima oblikuju njegova uvjerenja o sebi i drugima. Smatrao je da djeca koja ne dobivaju adekvatnu podršku razvijaju hiperaktivacijske ili deaktivacijske strategije. Hiperativacijske strategije javljaju se kod djece čiji skrbnici ponekad pružaju podršku, a ponekad ne, zbog čega su stalno pod stresom i trebaju veliku količina pažnje i ljubavi da bi se osjećali sigurno. S druge strane, deaktivacijske strategije nastaju kod djece čiji skrbnici kažnjavaju ili ne odobravaju traženje podrške, pa ta djeca uče da je najbolje biti sam, jer traženje podrške dovodi do još veće uznemirenosti. Mary Ainsworth je na temelju ovih pretpostavki klasificirala djecu u tri kategorije privrženosti. Hazan i Shaver su prilagodili njene obrasce kako bi opisali stilove privrženosti adolescenata i odraslih osoba te su prvi istraživali privrženost u kontekstu romantičnih veza, što je potaknulo mnoge na slična istraživanja. U ovim istraživanjima otkrivena je poveznica između sigurnosti privrženosti i zadovoljstva u vezi, pri čemu su sigurnije privrženi pojedinci zadovoljniji. Također su otkriveni faktori koji posreduju u ovom odnosu poput sličnosti partnera, percepcije i reakcije na sukob, načina pružanja potpore, lakoće oprosta i još nekih. Istraživanja ovog područja mogu biti iznimno važna za terapeute koji rade s parovima, jer im primjena tog znanja može pomoći da smanje količinu sukoba, povećaju oprost i općenito poboljšaju kvalitetu veze svojih klijenata.