Ovaj se rad bavi analizom natpisa na kamenim spomenicima iz srednjega vijeka na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Skoro svi kameni spomenici koji su podizani u to vrijeme bili su zapravo nadgrobni spomenici koje nazivamo stećcima. Postojalo je nekoliko oblika u koje se kamen klesao za nadgrobni spomenik. U njegovu je obradu moralo biti uloženo puno truda jer su uvijek kamen ukrašavali raznim prizorima, bilo vjerskim ili svjetovnim. Iako se nekome može učiniti da informacije na tim natpisima ne govore puno o tome razdoblju, to je netočno jer osim imena samoga pokojnika na tim se spomenicima mogu pronaći informacije o staležu pokojnika, na čijoj zemlji leži, tko mu je taj spomenik podigao te tko je kraljevao za vrijeme njegova života. U srednjem vijeku već je došlo do međusobnog kontakta hrvatskoga jezika i staroslavenskoga pa dolazi do preuzimanja nekih osobitosti koje se mogu prepoznati upravo u natpisima na stećcima. Također je za to razdoblje bitna činjenica da su se u isto vrijeme koristila dva različita pisma, glagoljica i ćirilica. Kvaliteta materijala na kojemu su natpisi pisani (kamen) zaslužna je što su natpisi i dalje na njemu nakon toliko stoljeća. No ako čovjek ne čuva taj kamen, što je poprilično teško, zub vremena će ga uništiti. Smatra se da je stećaka bilo puno više, ali su iskorišteni kao građevni materijal ili su pak zbog raznih vremenskih prilika u tom velikom vremenskom razdoblju propali u zemlju. Potrebno je napomenuti da je u radu obuhvaćena i problematika pripisivanja stećaka kao kulturnoga blaga različitim državama i narodima. Iznesene su sve teorije, te i ona koja se smatra najtočnijom, a to je da su stećke podizali kršćani.