Autizam je najteži oblik razvojnoga poremećaja koji se pojavljuje unutar prve tri godine života, a karakteriziran je poremećajima socijalne interakcije te verbalnog i neverbalnog komuniciranja (APA, 1994; prema Dimarco, Greiner, Light i Roberts, 1998). Simptomi autizma mogu se podijeliti u tri veće skupine koje obuhvaćaju izrazitu autističnu osamljenost, prisilna i ritualna ponašanja te probleme s komunikacijom. Tri su velika teorijska konstrukta pokušala ponuditi vlastita objašnjenja procesiranja informacija kod autizma – teorija uma, teorija izvršnih funkcija te teorija centralne koherentnosti. Te su teorije dovele do određenih spoznaja, ali ne i do sigurnih uzročno-posljedičnih zaključaka. Također, pokazalo se kako pri učenju komuniciranja djeca s autizmom prolaze iste faze kao i sva ostala djeca, ali ili dulje ostaju u jednoj fazi ili prolaze faze drugačijim redoslijedom. Međutim, pokazalo se da se korištenjem augmentativne i alternativne komunikacije autističnim osobama može olakšati skupina poteškoća vezana za komunikaciju. Pri tome se takav oblik komunikacije zapravo odnosi na područje kliničke prakse koje je usmjereno na kompenzaciju (bilo trajnu ili privremenu) za oštećenja i poteškoće nastale uslijed teških poremećaja komunikacije. Ovaj model uključuje pet osnovnih dijelova: identifikaciju komunikacijskih potreba; procjenu komunikacijskih vještina (receptivni jezik, ekspresivna komunikacija, spontani govor, vještine simboličkog izražavanja i dr.); identifikaciju sugovornikovih strategija interakcije koji facilitiraju komunikaciju, kao i okolinskih prepreka koje stvaraju poteškoće u komunikaciji; planiranje intervencija, uključujući razvoj prikladnih AAC modela kao i podučavanje potrebnim vještinama za poboljšanje komuniciranja te planiranje intervencija za facilitatore, uključujući podučavanje strategijama koje olakšavaju komuniciranje. U pogledu olakšavanja komunikacije za neke su se autistične osobe uspješnim pokazali i određeni računalni programi.