Suvremeno društvo znanja od pojedinca zahtijeva kompetencije koje se nisu mogle usvojiti kroz tradicionalni kurikulum, stoga posljednjih desetljeća u kurikulumskoj politici dolazi do pomaka u planiranju i programiranju odgoja i obrazovanja. Tradicionalni kurikulum danas se zamjenjuje kurikulumom usmjerenim na ishode učenja, odnosno kurikulumom usmjerenim ka kompetencijama, a suvremene obrazovne politike usmjerene su na određivanje ključnih kompetencija koje su potrebne svim pojedincima kako bi uspješno funkcionirali u 21. stoljeću te se ključne kompetencije integriraju u kurikulume kako bi se razvijale na svim razinama odgoja i obrazovanja. Važne primjere međunarodnog određenja i odabira ključnih kompetencija u obrazovanju predstavljaju Europski okvir ključnih kompetencija za cjeloživotno obrazovanje iz 2006. godine te OECD-ov projekt DeSeCo iz 2005. godine. Oba projekta koriste širi pojam kompetencija koji, osim znanja, obuhvaća vještine, sposobnosti i stavove te oba projekta identificiraju slične ključne kompetencije. Kurikulum usmjeren ka kompetencijama ciljeve obrazovanja iskazuje kao odgojno-obrazovne ishode te se u središtu kurikuluma nalazi učenik na kojega se gleda kao na aktivnog sudionika kurikuluma, dok nastavnik ima ulogu facilitatora. Ovakav kurikulum nastoji bolje pripremiti učenike za stalne promjene ljudskog znanja razvijanjem prenosivih vještina, odnosno kompetencija. Ocjenjivanje ili vrednovanje učenika iz područja ključnih kompetencija predstavlja jedan od važnih aspekata pri prijelazu na kompetencijski pristup obrazovanju. Tako pojedine zemlje u nacionalnim testovima uključuju i testiranje ključnih kompetencija, dok neke zemlje usvojenost kompetencija testiraju kroz kompleksne situacije učenja ili autentične životne situacije u kojima učenici trebaju demonstrirati usvojene kompetencije. Također, ocjenjivanje kompetencija potiče promjene u onome što se poučava, kao i u načinu na koji se kompetencije poučavaju.