Arabija je područje koje je veliki dio povijesti provelo na marginama. Zemlja siromašna svime, osim pijeskom (blagodati nafte tek će se naknadno otkriti). Pokoja oaza, oko nje naselje, je sve što je postojalo na tom području. Tijekom svog tog vremena, u ostatku svijeta, carstva su se uzdizala i padala. Nastajale su religije. Početak sedmoga stoljeća donosi situaciju u kojoj više nema velikoga Rimskoga Carstva, ali je zato nešto novo niknulo, te dobilo veliki zamah i prestiž, a to je kršćanstvo. Jedini koji su i dalje postojali izvan svih tokova događanja, bili su Arapi. No to će se ubrzo promijeniti kada jedan muškarac imenom Muhamed odluči priključiti svoj narod ostatku svijeta. Naime, on će biti smatran posljednjim prorokom abrahamskog boga. Kako je Muhamed bio oženjen bogatom trgovkinjom, mnogo je putovao, te se susretao s prestižem koji su imali Židovi i kršćani; ljudi koji su već primili objavu. Uskoro je i Muhamed počeo propovijedati potrebu da se ljudi okrenu istome bogu. To predavanje vjeri nazvao je islam. Uskoro je zbog velikog broja sljedbenika postao nepoželjan u svom rodnom gradu Meki pa se sklanja u Medinu. Ta selidba 622. godine, zvana hidžra, označava početak muslimanske ere. Slijedilo je ratovanje između novonastalih muslimana i predvodnika Meke, plemena Kurejša. U tom ratu su pobjedu izvojevali muslimani koji su po prvi puta osjetili prednosti ujedinjenog djelovanja. No uskoro će se i to jedinstvo raspuknuti na dvije glavne struje, sunitsku i šijitsku. U tom zanosu oni kreću u ekspanziju bez presedana, te će se prije isteka stoljeća raširiti preko tri kontinenta.