Hrvatska je kroz svoju povijest mijenjala ne samo granice, već i mnoge druge identifikatore svoje suverenosti i slobode, a svakako da je jedan od važnijih bilo i samo školstvo. Školstvo u svim zemljama svijeta predstavlja napredak, jer gledajući brzorastući svijet oko sebe, onaj tko ima zastarjeli sustav školstvva imati će i zastarjelu tehnologiju, a na kraju što je i najgore, radnike koji se neće moći natjecati u svijetu koji sve više napreduje. Hrvatsko školstvo se mijenjalo sa gospodarima koji su nametali svoje zakone i svoju vlast hrvatskom stanovništvu. Razdoblje 19. stoljeća, pa sve do početka 20. stoljeća je po tome jako specifično, jer samo u 100 godina Hrvatska je promijenila tri različita vladara, tri različita sistema, a s time se mijenjalo i samo školstvo. Bili smo germanizirani, mađarizirani, a na kraju smo i doživjeli i svoj jedinstveni narodni jezik u upotrebi u javnim institucijama. Hrvatski narod, a najviše hrvatski učenici osjetili su i Opći školski zakon, i dva Ratia Educationisa, pa i Systema scholarum elementarium na svojim leđima prije nego su dobili prve hrvatske školske zakone sredinom 19. stoljeća. Ne samo da smo učeni stranim vrijednostima, nego smo se njima još jače i odupirali. Hrvatsko školstvo je prošlo kroz trnje da bi postalo ono što je danas, a to dugujemo velikanima hrvatske povijesti kao što je ban Ivan Mažuranić ili borcu za prava hrvatskog jezika Ljudevitu Gaju.