Rad problematizira hrvatski jezični problem 1960-ih i 1970-ih godina u višenacionalnoj zajednici Jugoslaviji. Prvi dio rada bavi se filozofskim odnosom jezika i identiteta, te jezika i nacije kao umjetne konstrukcije. Nacija i jezik, te jezik i identitet promatraju se na primjeru hrvatskoga jezika. Odnos jezik – narod – država veoma je važan na europskom prostoru. Hrvatski jezik promatran je sinkronijski i dijakronijski te se u radu povezuje s neriješenim hrvatskim nacionalnim pitanjem i gospodarskim problemima te pokretom koji je poznatiji pod nazivom Hrvatsko proljeće. Početak Hrvatskoga proljeća neki povjesničari određuju upravo izdavanjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a Deklaraciji se posvećuje najveći dio rada, jer je ona jedan od temeljnih događaja 60-ih godina koji pristupa rješavanju hrvatskoga jezičnoga pitanja. Ona hrabro otvara rješavanje jezičnog pitanja koje je povezano s rješavanjem hrvatskoga nacionalnoga pitanja koje će u konačnici biti riješeno hrvatskim osamostaljenjem. U radu se kratko opisuje povijesni razvoj hrvatskoga književnoga jezika od početnih razdoblja do standardizacije preko hrvatskih vukovaca te Novosadskog dogovora, koji je imao vrlo važnu ulogu i ustvari bio jedan od poticaja za izdavanje Deklaracije. U radu se koriste novine Telegram i Vjesnik, Telegram jer je u njemu tiskana Deklaracija, a Vjesnik jer je imao vrlo visoku nakladu, stoga i vrlo visoku dostupnost. Kratko su interpretirani članci iz novina koji su se bavili Deklaracijom.