Ovaj završni rad služi kao pregled reprezentativnih primjera barokne sakralne arhitekture u gradu Osijeku. Sakralna arhitektura baroknog razdoblja istočne Hrvatske kontekstualizirana je prvenstveno kroz povijesno uvjetovane stilske okolnosti te crkvene okolnosti koje su od velike važnosti za razumijevanje razvoja sakralne arhitekture Đakovačko-osječke nadbiskupije. Okupacija Osmanskog carstva koja je trajala više od jednog stoljeća neupitno je imala velik utjecaj na sakralnu arhitekturu Osijeka. Skloni islamiziranju crkvi te gradnjom džamija u Osijeku, osmansko je stanovništvo bitno promijenilo gradsko tkivo te program sakralne arhitekture grada. Gubitkom u bitci kod Haršanja 1687. godine, osmanska se vojska povlači iz Osijeka te time ustupa mjesto Habsburškoj Monarhiji i crkvenim redovima koji zajedno počinju s obnovom katolicizma u gradu. To je zahtijevalo izgradnju novih te rekatolizaciju postojećih crkvenih zdanja kao i angažiranje uglednih habsburških arhitekata što je rezultiralo uvođenjem baroknog stila na područje istočne Hrvatske. Nadalje, u radu se prezentira i analizira tipologija osječke sakralne arhitekture. Prepoznati su obrasci tlocrtnih dispozicija koji su podijeljeni u odgovarajuće klasifikacijske skupine s podskupinama te potkrijepljeni primjerima čija je arhitektura interijera i eksterijera pojedinačno detaljnije analizirana. Točnije, smislenim nizom uvjetovanim položajem u urbanističkom tkivu grada, analiziraju se donjogradska crkva Preslavnog Imena Marijinog te manja zavjetna kapela sv. Roka, isusovačka crkva sv. Mihaela jedinstvenog arhitektonskog rješenja i franjevačka crkva Uzvišenja sv. Križa u osječkoj baroknoj Tvrđi te gornjogradski kolektiv crkvi koji uključuje kapucinsku samostansku crkvu sv. Jakova, kapelu sv. Roka te grobljansku kapelu sv. Ane.