Znatiželja je dio čovjekove osobnosti i stoga je ono nepoznato i skriveno od samih početaka svijeta predstavljalo zagonetku. Jedna od tih brojnih nepoznatih tema bila je i tema smrti te onoga što se događa poslije nje. Budući da su ljudi i duhovna i tjelesna bića, vjerovali su da i poslije smrti nastavljaju život u nekom novom svijetu. Taj je novi svijet za Grke bio podzemlje nazvano Had kojim je upravljao istoimeni bog, odnosno za Rimljane Orcus kojim je kraljevao Pluton, premda se ova dva boga ne mogu smatrati sinonimima. Grci smrt nisu smatrali slavnom, a mrtve su vidjeli tek kao bespomoćne sjene i način umiranja nije bio toliko bitan kao Rimljanima, koji su hrabru smrt i posmrtno sjećanje izuzetno cijenili. Da bi se dospjelo u podzemni svijet trebalo je umrloga propisno pokopati i prinijeti potrebne žrtve inače bi bio zauvijek osuđen na lutanje između ovog i onog svijeta. Put do Podzemlja bio je popločen određenim zaprekama od kojih je prva bila rijeka Stiks koju se moralo prijeći. Stoga se pokojniku uvijek stavljao novčić ispod jezika kojim će platiti škrtom Haronu za prijevoz do Hada. Došavši u Podzemlje, pokojnik je mogao otići u jedan od tri dijela kraljevstva smrti: Had, u koji je dospijevala većina mrtvih, Tartar u kojem su bili najveći grešnici te Elizejska polja namijenjena nekolicini zaslužnih heroja, a kasnije i svim dobrim smrtnicima. Ova se tri područja poklapaju s kršćanskim viđenjem zagrobnog života pri čemu Tartar odgovara Paklu, Had je najbliže Čistilištu, a Elizejska polja ekvivalent su kršćanskom Raju.