Jezik na značajan način čovjeka opredjeljuje, označava i izražava njegovu društvenost. Učenje jezika također znači i usklađivanje čovjeka s društvom te usvajanje i osvještavanje socijalizacijskog i kulturnog sadržaja životnog okruženja. Prije svega mislimo na učenje materinskog jezika, ali također i na učenje drugih jezika, koji su u čovjekovoj okolini živi i njen sastavni dio. Uz samo poznavanje materinskog jezika, potrebna je dvojezičnost, koja podrazumijevanja savladavanje jezika društva u kojem pojedinac živi te prilagodbu govornom ponašanju i misaonom uzorku koji su značajni za govornike tog jezika. Većina definicija dvojezičnosti najčešće uključuje samo jedan aspekt dvojezičnosti vladanje jezikom, ali ne i socijalne i kulturalne elemente. Poznavanjem jezika okoline pojedinac spoznaje širi kulturni prostor, identificira se sa širim društvenim skupinama, pri čemu čuva svoju primarnu socijalizaciju te utvrđuje svoju nacionalnu svijest i pripadnost. Suženjem mogućnosti usvajanja jezika u obitelji, nužno se povećava uloga dvojezične škole pri usvajanju materinskog jezika. Među temeljnim ciljevima dvojezične škole su očuvanje nacionalnog identiteta, otvorenost za osvještavanje kultura i usvajanje jezika te kulturna i jezična koegzistencija. Unatoč tome što organizacija i nastavni plan i program dvojezične škole zahtijevaju dodane reforme, vidljive su komunikacijske, kulturalne i kognitivne prednosti pohađanja dvojezičnih programa obrazovanja.