Zatvor kao institucija kojoj je najčešće primarni cilj izolacija osoba s kažnjivim neprilagođenim ponašanjem predstavlja specifičnu okolinu unutar koje živi znatan udio svjetske populacije. Odnosi među zatvorenicima, osobljem i administracijom zatvora, kao i brojne druge karakteristike zatvorskog života poput specifične fizičke okoline čine složenu psihosocijalnu klimu koja se razlikuje od onih koje se mogu naći u zajednici na slobodi. Ipak, još uvijek postoje nesuglasice u operacionalizaciji psihosocijalne klime, stoga postoje poteškoće u njenom mjerenju i primjeni znanja o njoj za rehabilitaciju zatvorenika. Procesom prizonizacije zatvorenici se između ostalog uče prilagoditi toj klimi, često uključujući se u neformalne grupe zatvorenika. One, zajedno s formalnim grupama u zatvorima, imaju velik utjecaj na pojedince. Osim toga, zatvorenici se grupiraju i uslijed stratifikacije po statusu ili drugim karakterističnim obilježjima poput rase, religije ili političke opredijeljenosti. Ponekad postaju dio grupa koje su opasne i predstavljaju prijetnju sigurnosti u zatvorima i izvan njih. Takve grupe s godinama predstavljaju sve veći problem i izazov, kako unutar zatvora, tako i u široj zajednici. Neki od zatvorenika dolaze na mjesto vođa grupa u zatvorima te predstavljaju velik izvor utjecaja na druge zatvorenike, stoga se tek treba pronaći načine da ih se iskoristi za pozitivne promjene u zatvorskom sustavu.