Znano je da je tjelesna aktivnost nezamjenjiv čimbenik u rehabilitaciji osoba sa invaliditetom. Tjelesna aktivnost u zaštiti i unapređenju zdravlja ima preventivnu, transformacijsku, kurativnu i rehabilitacijsku ulogu. Djelujući na razinu zdravlja tjelesna aktivnost nedvojbeno povećava razinu kvalitete života, utječe na psihološki status čovjeka, te pozitivno utječe na socijalizaciju. Uvažimo li činjenicu da je suvremeni način života i rada odgovoran za nastajanje niza negativnih posljedica kod radno sposobnog stanovništva, jasno je da prekomjerna tjelesna težina, stres i smanjena tjelesna aktivnost imaju još veći utjecaj na osobe s invaliditetom. Za psihologiju osoba s invaliditetom važno je simptomatsko mijenjanje osobe s obzirom na okolinu. Osobe na raznim stupnjevima svog psihofizičkog razvoja će različito reagirati na pojavu invaliditeta. Zajednička faza svim uzrasnim kategorijama je stanje šoka, osjećaj bezvrijednosti i bespomoćnosti. Shvaćanje i poimanje svoje izmijenjene tjelesne slike, često je uzrok subjektivne adaptacije između osobe sa invaliditetom i okolnog svijeta, što otežava, a katkad i onemogućuje kontakt sa zdravim osobama. Shodno tome, ciljevi sporta za osobu sa invaliditetom, ne samo da su isti kao i zdravu osobu već su i jače istaknuti razvijenjem natjecateljskog duha, samodiscipline, samopotvrđivanja i prijateljstva.