Ovaj rad se bavi aspektima srednjovjekovnog braka i odnosa unutar obitelji na području zapadne Europe i Hrvatske. Brak je prije svega bio ugovor kojim su se uspostavljali dobri odnosi između dvije obitelji. Samo sklapanje srednjovjekovnog braka odvijalo se u nekoliko faza te je najvažnija od njih bila dogovor o mirazu i isplata istog. Od 11. stoljeća brak postaje sve više vezan uz Katoličku Crkvu kao i mnoga druga obiteljska pitanja. Do 15. stoljeća brak se shvaćao na crkveni i na laički način o čemu nam svjedoče različiti načini sklapanja brakova u srednjovjekovnoj Europi. Posredovanjem Crkve promijenio se i položaj žena koje su dobile nešto više slobode za razliku od prije, no unatoč tome njihov status će još dugo vremena ostati nepromijenjen. Njihova uloga u obitelji bila je ograničena na onu majke i supruge. Najmanje istražena skupina koja je bila od velike važnosti u srednjem vijeku bila su djeca. Njihov položaj ovisio je o obitelji kojoj su pripadali, a bili su važni za očuvanje obiteljske loze i nasljeđivanje imovine. Obiteljske zajednice i njihove strukture bile su mnogobrojne u srednjem vijeku, a najrašireniji oblik obitelji bio je agnatski koji je svoje članove povezivao po muškoj liniji.