Uspon jedne od najmoćnijih dinastija kineske povijesti svoje korijene proteže još u 16. stoljeće, kada na sjeveroistočnom dijelu Kine mladi vođa Nurhachi ujedinjuje međusobno neprijateljska plemena i uspostavlja Mandžurijsku državu. Novoosnovana država u svojim ranim početcima nije bila ozbiljno shvaćena od strane dinastije Ming, koja nije ni slutila da će ih upravo ona skinuti s prijestolja. Osim što je postavio temelje za novo carstvo, kan Nurhachi iza sebe ostavlja svojih šesnaest sinova koji ostvaruju očeve ideje: osvajaju prijestolnicu dinastije Ming u Pekingu i uspostavljaju dinastiju Qing. Nakon smrti Nurhachijeva sina Dorgona nastupa razdoblje borbi za prijestolje koje traje dvadeset godina. Ovo nestabilno razdoblje završeno je 1661. godine dolaskom cara Kangxija na vlast koji zajedno sa svojim sinom Yongzhengom i unukom Qianlongom vlada ukupno sto trideset i četiri godine. Razdoblje vladavine ova tri cara simbolički nosi naziv vladavina Velikih prosvijećenih despota, a vladavina svakog od navedenih careva sa sobom nosi određene karakteristike. Zbog brojnih reformi, kulturnih poticaja, najveće teritorijalne ekspanzije carstva i jačanja moći dinastije Qing, ova tri cara svakako opravdavaju svoj dodijeljeni naziv. Međutim, razdoblje njihove vladavine obilježeno je odlukama čije će nadolazeće posljedice kasnije snositi njihova zemlja. Diskutabilno pitanje zatvaranja Kine prema Europi i svijetu te razdoblje književne inkvizicije predstavljaju kraj jednog razdoblja te početak brojnih izazova koje ova odluka nosi sa sobom.