Uloga žene u viktorijanskom dobu bila je ograničena na ulogu supruge i majke; instrumentu kojim se obično koristilo kako bi se očuvao tzv. prirodni poredak u kojemu muškarci vladaju svijetom, a žene domom. Kao što je to slučaj u svim povijesnim razdobljima, žene su bile podređene muškarcima te su i tijekom ovoga razdoblja ženin život kontrolirali muškarci i zakonske odredbe. Uvjeti su varirali u različitim državama, ali sve su imale obilježje patrijarhalnog društva. Ženinom se primarnom dužnošću smatralo rađanje djece i zaštita doma; to viđenje u viktorijanskom razdoblju postaje temelj morala. Kada se više nisu mogle nositi s takvim teretom strogih ideala, bile su ismijavane, diskreditirane, pa čak i stigmatizirane kao histerične. Upravo su takve dijagnoze filozofima, teoretičarima i liječnicima poslužile kao temeljni dokaz ženske inferiornosti, a mnogim ženama kao sredstvo kojim će se otrgnuti iz nepopustljivog stiska muške samovolje. Ženska borba za ravnopravnost u viktorijanskom je dobu svoje uporište imala u idejama mnogih žena prije njih, koje su stoljećima pokušavale, makar samo za sebe, izboriti ono što su smatrale da im po rođenju pripada. Nakon toga one počinju polako, ali sigurno, u sve većem broju, prodirati u sve sfere društvenog i političkog života dokazujući kako su ravnopravne muškarcima, ali i usput ističući kako borba još uvijek nije gotova.