Srednjovjekovni izvori rijetko izravno govore o srednjovjekovnim domaćinstvima i iskustvima na selu. Najveći problem u istraživanju svakodnevnog života srednjovjekovnog seljaka predstavlja činjenica da su oni bili nepismeni te nisu ostavljali opise vlastitog života. Bili su podložni svojim gospodarima čiju su zemlju obrađivali, a njihovi su potomci nasljeđivali tu praksu. Seljakov status u društvu je ponajviše ovisio o njegovim ekonomskim mogućnostima, a najcjenjenije bogatstvo bila je zemlja. Većina se seljaka bavila ratarstvom kako bi preživjeli, ponajviše uzgojem žitarica. Dio seljaka se pak okretao stočarstvu, a dio obrtništvu. Sela u kojima su živjeli srednjovjekovni seljaci razlikovala su se od područja do područja u Europi, ponajviše u veličini sela i kuća, ali i u rasporedu življenja. Kuće su se uglavnom sastojale od jedne prostorije u kojima su seljaci živjeli zajedno sa životinjama, a najčešće su građene od drveta. Sastav europskih seljačkih obitelji nije se znatno mijenjao do danas, a djeca su kao i danas odrastala uz igru i zabavu. Seljaci su se uglavnom hranili žitaricama, jajima, povrćem i voćem, a u posebnim prigodama je konzumirano i meso. Srednjovjekovni su ljudi često bili na meti raznih bolesti, ponajviše zbog loše higijene i slabe ishrane, a životni je vijek bio manji nego kod današnjih ljudi. Unatoč činjenici da je srednjovjekovni seljak provodio mnogo vremena radeći, uvijek je pronalazio vremena i za zabavu. Slavljeni su brojni vjerski blagdani koji su služili kao odmor od napornog rada. Seljaci su uživali u ispijanju alkohola, raznim igrama, plesu, pjevanju, lovu i brojim sportovima.