Događanja tijekom Drugog svjetskog rata na području Francuske zanimljiva su iz više razloga. Kao jedan od njih može se navesti neučinkovita obrana prilikom njemačke invazije jer su pri obrani francuskog teritorija počinjene slične greške kao i u Prvom svjetskom ratu. Nadalje, poznato je kako se nakon njemačke okupacije Francuska dijelila na Okupiranu i Slobodnu zonu, točnije na području Slobodne zone stvorena je Višijska Republika s Philippeom Pétainom na čelu. Ovaj rad usredotočen je na fenomen francuskih pokreta otpora tijekom Drugog svjetskog rata koji su se pojavili na području Francuske, ali i u inozemstvu. Rad analizira i problematizira slojevitost otpora u Francuskoj. Budući da je francuski otpor bio razgranat, u radu je vidljivo kako je jedan od temeljnih uzroka različitih mišljenja među pripadnicima otpora bio ideološki predznak te želja za što većom moći nakon završetka rata. Osim Slobodne Francuske i Charlesa de Gaullea na čelu, koji se smatrao legitimnim predstavnikom francuskog suvereniteta, brojni pokreti na francuskome tlu, ali i savezničke tajne službe djelovale su s istim ciljem. Zbog takvih podjela brojni pokreti otpora u početku su pružali potporu petenističkom režimu te su se borili isključivo protiv njemačke okupacije, dok se u slučaju komunističkih pokreta jasno vidjela podrška Sovjetskom Savezu unatoč sklopljenom paktu s nacističkom Njemačkom. Svoja uvjerenja i proteste pokreti otpora izricali su propagandnim materijalima oko kojih su okupljali svoje članove te ilegalnim emitiranjem radijskih emisija kojima se prenosilo višestruko kodirane poruke kojima su se ugovarale diverzantske akcije, ali su se uz takve aktivnosti vršile i propagandne djelatnosti poput motivacijskih govora koji su dizali moral pripadnicima pokreta otpora. Evidentno je kako su Saveznici imali interes osigurati teren kako bi mogli izvršiti iskrcavanje i oslobođenje Francuske, ali de Gaulle je htio stvoriti mit kako Francuzi trebaju osloboditi sami sebe. On to nije mogao napraviti isključivo svojim djelovanjem iz Londona. Stoga je, preko izrazitog angažmana Jeana Moulina u Slobodnoj Francuskoj, htio osigurati suradništvo najvećih pokreta otpora u Francuskoj, ali i maquisa te komunista i feminističkih pokreta koji su djelovali s istim ciljem – oslobođenja Francuske.