Rad postavlja usporedbu teza Francisa Fukuyame o kraju povijesti i smrti marksizma, te Derridaove teze o marksizmu kao svjetskoj kulturnoj (ali i filozofskoj i političkoj) baštini. Slijedi autorova hipoteza o samoobrazovanju kroz »govorenje sablastima« kao otpor neoliberalnoj zbilji. Ona pridonosi analizi prijepornosti ova dva oprečna tumačenja svijeta. Neoliberalna perspektiva umrtvljuje političku dinamiku, nameće svoju ideologiju i vrijednosti, a pojedinačne interese učinkovito predstavlja kao opće. U takvoj »zbilji« filozofija je protjerana na društvenu marginu, a suvremeni obrazovni sustav pokazuje se kao instrument kapitalističkog oblikovanja takve »zbilje«. Obrazovni sustav (samo) posreduje neoliberalnom perspektivnom zadane istine i vrijednosti, te tako ukalupljuje čovjeka za potrebe kapitalističkog načina života. Derrida nudi izlaz iz ovakve »zbilje« kroz svoj koncept »govorenja sablastima«. Osoba se razvija na tradicionalnim i neoliberalnim vrijednostima koje joj se posreduju preko kulture, odgoja i obrazovanja, ali to nije dovoljno kako bi ona ostvarila svoje potencijale čovječnosti. Čak i kao visoko obrazovana osoba, ona ostaje ukalupljena u zadanu »zbilju« i »istine« kapitalističkog načina života, te istodobno postaje nesposobnom stvarati širu sliku o sebi, životu i svijetu. Samoobrazovanje je iskorak iz takva neoliberalna realiteta, a razuman, odnosno samoobrazovan čovjek – kao phronimos, ostaje jedino »tinjalište« suprotstavljanja svemu tome. Filozofija otpora biva UMNIM odgovorom takvoj neoliberalnoj stvarnosti.