Opisu bolesti u suvremenim hrvatskim romanima pristupa se metodologijom postklasične naratologije, koja je jednako usmjerena tekstu pripovijesti i njezinu kontekstu. S obzirom na to da se postklasični naratološki opis temelji na uključivanju pojmova i teorije drugih znanosti, ovaj rad ujedinjuje discipline naratologiju, književnost i medicinu na primjerima suvremenih hrvatskih romana: Belladonne Daše Drndić, Holograma straha Slavenke Drakulić te Naših ljubavi, naših bolesti Irene Vrkljan. Prožimanje navedenih triju polja vidljivo je u analizi predložaka u kontekstu narativne medicine, koja nastoji proniknuti u šira značenja komunikacije pacijenata i medicinskog osoblja kako bi osigurala kvalitetniju zdravstvenu skrb. Pozadinu te discipline čini pojam etičnosti, a njegovom analizom ulazi se u kontekst pripovijesti, koji se zatim proširuje sociološkim konceptom o ulozi bolesnika. Na kraju, sami tekst pripovijesti opisuje se u odnosu prema teoriji Arthura W. Franka o trima tipovima pripovijesti o bolesti – priči o restituciji, priči o kaosu i priči o potrazi – a u konačnici se potvrđuje njegova teza o postojanju svih navedenih tipova unutar jedne pripovijesti. Važan aspekt bolesti u romanima predstavlja i pojam identiteta, čije promjene potvrđuju antiesencijalističke pristupe identitetu kao društveno konstruiranom i promjenjivom.