Djelo Antikrist (Der Antichrist) njemačkog filozofa Friedricha Wilhelma Nietzschea jedno je od najkontroverznijih i najprovokativnijih filozofskih djela devetnaestog stoljeća. Premda je djelo napisano 1888.g, na svoju objavu radi kontroverznog sadržaja čeka do 1895.g. U Antikristu Nietzsche iznosi svoje stavove i sudove o kršćanstvu, te naposljetku predlaže ukidanje istog. Nietzsche na kršćanstvo gleda kao na najveću mrlju u ljudskoj povijesti, kao i svakog povezanog sa kršćanstvom. U prvom redu kritizira svećenike, božje glasnogovornike, a zatim i svakog tko na bilokoji način sudjeluje u kršćanskoj propagandi. Najgori oblikom kršćanstva smatra protestantizam, te osjeća izniman prijezir naspram reformatora i osnivača tog oblika kršćanstva u njemačkoj — Martina Luthera. Nietzsche povlači paralelu između Budizma i kršćanstva te zakljuuje kako Budizam ništa ne obećava, ali djeluje, dok kršćanstvo radi upravo suprotno i pri tom obećava sve a ne djeluje. Velik dio Antikrista temelji se upravo na kritici svećenstva i alata kojima se služe radi lakše manipulacije svojih sljedbenika. Nietzsche tu spominje koncept svete laži te imaginarnih uzroka i posljedica koji u kršćanima budi bogobojažljivost i skrušenost i kao takvi postaju samo marionete na koncima svećenika. Optužuje kršćanstvo za dekadenciju kulture i znanoti, te brisanje ostavštine koje su nam ostavile najmoćniji narodi antike poput Grčke ili Rima. Na kraju djela Nietzsche donosi sedam zakona protiv kršćanstva te zagovara ukidanje istog. Predlaže da se vrijeme počne brojati od 1888.g (godine kada je napisan Antikrist), a to bi vrijeme predstavljalo razdoblje poslije kršćanstva, odnosno razdbolje ponovnog vrednovanja svih vrijednosti. Na kraju djela se Nietzsche, baš kako mu i doliči nakon ovog djela potpisuje kao — Antikrist.