Sažetak | Rad naslovljen Odjeci praslavenske i praindoeuropske starine u glagoljičnim pismenima polazi od pretpostavke da postoji jezičnogenetska osnova za povezivanje glagoljičnoga – kršćanskoga – pisma sa starom vjerom Slavena, naroda za koje je to pismo i stvoreno u 9. stoljeću. Ujedno, aksiomatskom se prihvaća teorija po kojoj je autor glagoljice grčki intelektualac Konstantin Ćiril, čija je misija bila dovršiti proces kristijanizacije među (moravskim) Slavenima u drugoj polovici 9. stoljeća. Navedeno nas nadalje vodi pretpostavci da je Konstantin Filozof stvarajući pismo sa zadatkom širenja nove vjere u neke njegove znakove ugrađivao misaone i vizualne obrasce prepoznatljive i bliske slavenskoj plemenskoj kulturi, a sve kako bi novo bilo lakše prihvaćeno. Svoju ćemo pretpostavku propitivati preko triju temeljnih kodova glagoljičnih slova: oblika/slike, brojevne vrijednosti i imena. Uz pomoć rekonstruiranih mitova koje je objedinio Radoslav Katičić u svojim knjigama Božanski boj (2008), Zeleni lug (2010), Gazdarica na vratima (2011), Naša stara vjera (2017) te karakteristika božanstava koje je opisao Vitomir Belaj u svojoj knjizi Hod kroz godinu (2007), predstavit će se moguće poveznice između glagoljičnih slova i slavenskih božanstava. Naime, svako božanstvo ima svoje karakteristike povezane s brojevima, riječima i simbolima. I sami su simbolični, kao i glagoljica, zato ih je moguće povezati. Nadalje, kako bi se dodatno pojasnila simbolika brojeva, tumačenje se oslanja na pitagorejsku filozofiju jer su upravo Pitagorejci detaljno opisali simboliku brojeva i vezali ju i uz zemaljsko, ali i uz nadnaravno (oblikujući sveobuhvatni filozofsko-religiozni nazor utemeljen na metafizici broja1). Preko tih triju kodova: slikovnog, brojevnog i leksičkog na pet odabranih glagoljičnih slova (vêdê, dobrê, kako, onъ i tvrъdo) propitat će se postavljena hipoteza o mogućoj vezi drevne (pra)slavenske religije – stare vjere i njezinih božanstava (Perun, Mokoš, Veles, Jarilo) s glagoljičnim pismenima. |