U radu se analizira odnos Katoličke Crkve i Nezavisne Države Hrvatske u razdoblju od 1941. do 1945. godine. Nastanak Nezavisne Države Hrvatske obilježen je početkom Drugog svjetkskog rata i njemačkim napadom na Kraljevinu Jugoslaviju. U tim okolnostima, 10. travnja 1941. godine dolazi do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Pet dana poslije Ante Pavelić stiže u Zagreb i sastavlja vladu s članovima Ustaškog pokreta na čelu. Ustaška vlada dolazi u doticaj s visokim dužnosnicima Katoličke Crkve među kojima se ističe zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Stepinac, kao i veliki dio klera, raširenih ruku dočekuju novu vlast te se nadaju kvalitetnoj suradnji. Tijekom 1941. planovi o suradnji bivaju narušeni raznim ekscesima, ali i političkim neslaganjima. Prvi kamen spoticanja bila je odluka ustaškog vodstva za davanje krune talijanskom vojvodi Aimonu od Spoleta, s čim se Katolička Crkva u NDH nije slagala. U međuvremenu dolazi do prvih javnih ubojstava, ali i sve većeg progona Židova, Roma i Srba. Zbog tih događaja neki dijelovi Katoličke Crkve postaju sve glasniji s oltara te upućuju kritike ustaškoj vlasti. Među pripadnicima klera javljaju se i oni poput Ivana Guberine koji se zalažu i brane stavove ustaške politike. Tijekom 1942. godine na dnevni red dolaze nesuglasice oko priznanja NDH od strane Svete Stolice. Koncem godine Katolička Crkva i NDH gomilaju nesuglasice oko strateških pitanja što uzburkava i potencira druga nasilnija rješenja. Stepinac sve jače kritizira vlast, a oni zauzvrat planiraju njegovu smjenu nasilnim putem. Ustaše traže odgovor na svoje probleme djelovanjem kroz katolički tisak i institucije obrazovanja, a podržava ih i vrhbosanski nadbiskup Ivan Šarić.