U ovom će završnom radu biti riječ o strancima u osmanskoj vojsci. Nju, naime, nisu sačinjavali samo etnički Turci, nego i ljudi pretežito s Balkanskog poluotoka, iako ih je, u manjem broju, bilo iz gotovo čitave Europe, ali i iz Azije. Stranci se javljaju kao vojnici, poglavito u pješaštvu, ali i kao vojskovođe, često u svojstvu vezira i paša. Janjičare, najelitniju vojnu postrojbu Osmanskog Carstva, isprva su sačinjavali upravo ljudi koji etnički nisu bili Turci. Tumači u svojstvu špijuna, zadavali su velike muke Visokoj porti miješajući se u državne poslove. Ekonomska stagnacija krajem 16. stoljeća pogodila je i vojsku. Putem danka u krvi nisu mogli skupiti dovoljan broj vojnika, a nedostatak se najviše osjetio u janjičarskim odredima. Stoga se ulazak u vojsku počeo kupovati te su ljudi iz svih krajeva Carstva počeli pristizati. Krajem 18. stoljeća u službi osmanske vojske bili su zaposleni i tehnički savjetnici iz europskih zemalja, koji su trebali pomoći u reorganizaciji vojske. Bit će obrađeni načini novačenja (ratni zarobljenici, putem danka u krvi, plaćenici i vojnici, te dobrovoljci i osobe u vojsci na poziv sultana) najčešće u sklopu taktičkih ili vojno obrazovanih stručnjaka. Dosta će prostora biti posvećeno pojedinačnim osobama koji nisu bilu turskog podrijetla, a koje su se istaknule zaslugama u osmanskoj vojsci. Pozornost privlače često burni i zanimljivi životopisi gdje nalazimo i vjernost vojsci i sultanu, i izdaju, i samozatajnost i želju za moći koja bi ih često uništila. Svi će podaci biti navedeni kronološkim slijedom.