Postavši ravnateljem Teatra ITD od sezone 1989./90., Miro Gavran pokrenuo je projekt pozornice pod nazivom Suvremena hrvatska drama, kojim je pripomogao stvaranju novih naraštaja dramatičara, a s kojima je započelo jedno novo poglavlje unutar hrvatske dramske književnosti. Polazeći od ključne 1990. godine zamjetne su promjene u konceptu i stvaralaštvu hrvatske drame. Riječ je o jednom nestabilnom vremenu s obzirom na društveno-politička događanja, kada se dramatičari uglavnom nisu referirali spram vladajuće zbilje. U godinama koje su uslijedile došlo je do znatnih promjena u težnjama i izričaju hrvatskih dramatičara. Jedan od njih, svakako je i Miro Gavran, koji se istaknuo kao najplodniji dramatičar devedesetih. Iako nije često prisutan na sceni hrvatskih kazališta, Gavran je osnivanjem vlastitog kazališta, Teatra Gavran, postigao izniman uspjeh u zemlji, a ponajviše u inozemstvu. Njegove naizgled jednostavne i ljupke drame otkrivaju različite i zapletene odnose, kako na političkom, umjetničkom, društvenom, tako i na obiteljskom planu. Veći dio njegovih dramskih tekstova polazi od prikaza muško-ženskih odnosa, a poneki od takvih dotiču se i pitanja i uloge obitelji. Kompleksnost Gavranovih dramskih obitelji osobito je zanimljiva za razmatranje i proučavanje. Izmijenjene uloge u obitelji, odnosi između partnera, odnosi između roditelja i djece, generacijske razlike i moralni kodeksi samo su neke od odrednica kojima se Miro Gavran služio kako bi što uvjerljivije prikazao utjecaj tranzicijskog društva na suvremenu obitelj. Nora danas, Paralelni svjetovi, Sladoled, Pivo, Svaki tvoj rođendan, U očekivanju oca i Na kavici u podne - njegovi su dramski tekstovi, koji pružaju uistinu podosta sadržaja za promišljanje i preispitivanje naznačene teme.