Svrha ovog rada je prikazati metamorfozu shvaćanja vrline u filozofskom i predfilozofskom diskursu antičke Grčke. U svrhu toga rad polazi od početaka grčke etike u književnosti s Homerom kao ključnim izvorom. Potom se prikazuju etičke misli sedam mudraca i predsokratika. Također, u radu su objašnjeni utjecaji sofista kao društvenih prosvjetitelja koji su u javnost izveli kritički duh. Zatim se se prikazuju shvaćanja vrline dvojice najsistematičnijih grčkih mislioca Platona i Aristotela. Pri objašnjavanju Platonove etike, izložena je argumentacija protiv stava da se vrlina ne može poučiti. Pored toga, u radu se problematizira Aristotelova tvrdnja kako se vrlina razboritosti ne tiče krajnje svrhe, nego tek sredstava te se iznose argumenti protiv nje. Za pojašnjavanje Platonovog poimanja dobra, predstavljeni su njegovi stavovi o dobru, umnosti i ugodi iz dijaloga Fileb, kao i njegove teze o prirodi vrline postavljene u Menonu. Nakon toga izloženi su osnovni pojmovi Aristotelove etičke misli njegove Nikomahove etike. Pojašnjeno je njegovo shvaćanje vrline kao sredine između dviju poročnih krajnosti, vrline kao izabranog stanja te je prikazana njegova podjela vrlina na etičke i dianoetičke. Na kraju se povezuju sličnosti i utjecaji Platonovog shvaćanja dobra i vrline na Aristotelovu etičku filozofiju.