Rezultati mnogih istraživanja ukazuju na važnost tjelovježbe kako u očuvanju fizičkog, tako i u očuvanju mentalnog zdravlja. Tjelovježba, uz pomoć fizioloških i psiholoških mehanizama, dovodi do povećanja raspoloženja kod pojedinca. Najistaknutiji fiziološki mehanizmi su seratonergička i dopaminergička hipoteza, odnosno teorije neurotransmitera koji se pojačano luče za vrijeme tjelovježbe, a smanjeno u stanjima depresije i anksioznosti. Nadalje, spominje se endorfinska teorija, odnosno, utjecaj pojačanog lučenja ''hormona sreće'' za vrijeme tjelovježbe. Također, spominje se utjecaj tjelesne temperature na percipiranu dobrobit tjelovježbe, zatim noerpinefrinska teorija i teorija o lučenju leptina koja je ujedno najnovija i najmanje istražena. Obzirom da fiziološki mehanizmi nisu sveobuhvatni, pozitivan utjecaj tjelovježbe na raspoloženje objašnjava se uz pomoć psiholoških mehanizama. Tako način na koji osoba percipira tjelovježbu uvelike određuje hoće li ju smatrati poželjnom i dobrom ili od nje odustati. Nadalje, socijalni odnosi u grupi unutar koje pojedinac vježba doprinose ustrajanju ili pak odustajanju od tjelovježbe. Također, percipirani uspjeh i osjećaj samoefikasnosti značajno utječu na povećanje intrinzične motivacije za izvođenjem tjelovježbe, a samim time i do povećanja raspoloženja. Obzirom da nije jednostavno postići i održati intrinzičnu motivaciju za tjelovježbom sve su češći programi koji tjelovježbu pokušavaju učiniti zanimljivom i poželjnom za izvođenje. Ovaj završni rad donosi dosadašnje teorije o pozitivnom utjecaju tjelovježbe na raspoloženje, ali i prijedloge kako integrirati tjelovježbu u svakodnevicu te njome očuvati i poboljšati svoje zdravlje.