Transgeneracijski prijenos zlostavljanja najčešći je način objašnjavanja pojave zlostavljanja u obitelji, a fizičko zlostavljanje je jedno od najčešćih oblika zlostavljanja unutar obitelji, pa stoga privlači veliku pozornost istraživača. Transgeneracijski prijenos zlostavljanja odnosi se na pojavu gdje je osoba koja je bila zlostavljana u djetinjstvu od strane skrbnika, postala zlostavljač svog djeteta i prenijela zlostavljanje u sljedeću generaciju. Istraživanja pokazuju da 30- 40% osoba koje su bile zlostavljane u djetinjstvu također zlostavljaju svoje dijete, no to ovisi o vrsti istraživanja te metodološkoj točnosti nacrta istraživanja. Teorijski modeli predlažu postojanje rizičnih i zaštitnih faktora koji u interakciji mogu dovesti do pojave prijenosa zlostavljanja ili mogu prekinuti transgeneracijski prijenos zlostavljanja. Prekid lanca zlostavljanja zahtijeva pozitivno suočavanje roditelja s vlastitim iskustvima u prošlosti te socijalnu podršku i emocionalnu stabilnost. Zlostavljanje se može prenijeti na sljedeću generaciju različitim mehanizmima prijenosa, kao što su depresija, crte ličnosti i socijalno učenje od roditelja. Posljedice fizičkog zlostavljanja mogu biti kratkotrajne i dugotrajne, a neke od njih znatno utječu na psihosocijalni razvoj osobe. Iz toga razloga, važno je intervenirati i spriječiti prijenos zlostavljanja u idućoj generaciji. Intervencije i prevencije zlostavljanja obuhvaćaju psihoterapiju te rad na suočavanju i smanjenju agresije kako bi se pružili zaštitni faktori i spriječio nastavak prijenosa zlostavljanja.