U ovom završnom radu prikazat će se povijest razvitka hrvatskog naglasnog sustava. Navest će se njegove temeljne zakonitosti i postojeći problemi u naglašavanju određenih novijih prozodijskih kategorija. U radu će se ispitati naglasnonormativna pravila u prozodijski nestabilnih kategorija tuđica (odnosno posuđenica, usvojenica) i složenica. Istraživanje će se provesti analizom korpusa riječi iz triju rječnika suvremenog hrvatskog jezika: internetske rječničke baze Hrvatskog jezičnog portala, Rječnika hrvatskoga jezika u izdanju Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža i Školske knjige iz 2000. godine (čiji je urednik Jure Šonje) i Školskoga rječnika hrvatskoga jezika tiskanoga 2012. godine pod nakladništvom Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Školske knjige. Odnos opće jezične norme i jezične uporabe u novijoj priručničkoj literaturi, osobito rječnicima, pokazuje sve učestalije odmake od preskriptivne naglasne norme k uporabnoj normi. Pri tome se javljaju normativno prihvatljiviji i normativno neprihvatljiviji naglasni oblici, a ponekad dolazi do dubliranja; navode se dvostruki naglasni likovi, a ponekad i trostruka naglasna rješenja. Cilj je rada propitati naglasne dvostrukosti i neujednačenosti u rječnicima prilikom usporedbe zapisanih naglasnih likova kako bi se ustanovilo daje li se ustupak jezičnoj praksi nad propisom. Analizom korpusa riječi provest će se istraživanje naglasnih zakonitosti kao što su metatonija, metataksa s metatonijom i „nenormativni“ dugosilazni naglasak na nepočetnom slogu kod posuđenica te stilski obilježeni naglasci na spojnici i uporabni čelni naglasci kod složenica.