Disleksija je jedna od teškoća vezana uz učenje. Prvenstveno se očituje kod čitanja i pisanja, ali je moguća pojava i drugih simptoma poput zbunjenosti u vremenu i prostoru, nesigurnost pri obavljanju automatskih radnji ili zaboravljanje nekih događaja. Sve veći problem predstavlja rano otkrivanje simptoma iz razloga što odgajatelji i učitelji nisu kompetentni u tom području te nemaju dovoljno znanja i iskustva s takvom djecom da bi prepoznali disleksiju te na vrijeme reagirali. Iz tog razloga ovaj rad stavlja naglasak na edukaciju kadra koji radi s djecom, prilagodbu nastavnog gradiva, načina ocjenjivanja i praćenja rada učenika s disleksijom, ali i prilagodbu materijala te komunikaciju roditelja i školskog sustava. U okviru toga, prikazani su najčešći simptomi povezani sa čitanjem, pisanjem i matematikom te najefikasnije metode poučavanja. Dio rada posvećen je testovima za otkrivanje disleksije, ali i problematici nestandardiziranih testova. Veliku ulogu u poboljšanju načina edukacije učenika s disleksijom ima i u uvođenje asistenata u nastavu te zapošljavanje većeg broja logopeda u vrtiće i škole. Na kraju su navedene organizacije koje se u Hrvatskoj i svijetu bave ovim područjem, njihov način rada, stručnjaci, ali i problematika rada vezana uz procjenjivanje ove teškoće. Osnovni cilj rada je upoznati čitatelje sa važnošću prilagodbe sustava obrazovanja učenicima s teškoćama, ali i važnosti što ranije intervencije, provođenja radionica i edukacija te pružanja psihološke podrške.