Svrha ovog rada je prikazati u kojoj je mjeri programiranje uključeno u osnovnoškolske sustave država članica Europske unije i Australije. U uvodnom djelu opisane su digitalne kompetencije kao jedne od osam ključnih kompetencija za cjeloživotno učenje. Nakon toga, opisan je pojam računalnog razmišljanja koje je važno za uspješno programiranje, te ga je potrebno razvijati među učenicima već od najmlađe dobi. Slijedi opis stanja o uključenosti programiranja u osnovnoškolsku nastavu u Europi utemeljen na nekoliko istraživanja Europske komisije. Osim generalnog stanja, objašnjeni su i problemi s nastavom i nastavnim osobljem te primjeri dobrih praksi određenih država. Analizirano je i stanje u nekoliko država, kao što je Španjolska, gdje je opisan pilot projekt proveden prije samog uvođena informatike u nacionalni kurikulum. Slijedi analiza Estonije koja je programiranje uvela u svoj nastavni sustav već u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Opisan je i Cipar koji je također već devedesetih godina implementirao programiranje u osnovnoškolsko obrazovanje. Velika Britanija se tom trendu pridružila nešto kasnije, no svojim primjerom utjecala je na mnoge druge države. Analizom stanja u Australiji otkriveno je da je programiranje implementirano u nekoliko predmeta u osnovnoškolskom obrazovanju. U radu se daje naglasak na analizu stanja o uključenosti programiranja u osnovnoškolsku nastavu u Republici Hrvatskoj, od povijesnog razvoja uporabe informacijsko-komunikacijskih tehnologija u nastavi do kurikularne reforme koja je značajno unaprijedila stanje jer je informatika uvrštena kao obvezan predmet, a samim time i programiranje.U radu se se skreće pozornost na neformalno obrazovanje vezano uz programiranje namijenjeno djeci osnovnoškolskog uzrasta.