Popularizacija poremećaja hranjenja i njihova visoka stopa smrtnosti jedni su od razloga zbog kojeg su postali glavnim predmetom istraživanja. Pojedinci s poremećajima hranjenja, ponašanja vezana uz hranu, odnosno restrikciju unosa hrane, prejedanje ili povraćanje, koriste kao mehanizme nošenja s emocijama koje pojedinac nije u mogućnosti objasniti. Takvo ponašanje narušava pojedinčevu sliku o sebi, njegovo samopouzdanje te fizičko i psihičko zdravlje. Posljedice narušavanja tih domeni je i narušavanje kvalitete života. Kvaliteta života se definira kao percipirano zadovoljstvo životom i vlastite uloge u svim kontekstima, stoga je važno razumjeti odnos između navedenog pojma i poremećaja hranjenja. Istraživanja na tu temu su pokazala kako je kvaliteta života pojedinca narušena ukoliko ima dijagnosticiran neki od tipova poremećaja hranjenja te ovisi o kroničnosti stanja i osobnoj percepciji poremećaja i posljedica koje poremećaj ima na psihičko zdravlje, ali i na fizičko. Terapijski pristupi su neizbježan korak u liječenju poremećaja hranjenja. Najpoznatiji je kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) koja pokazuje dobre rezultate u svim poremećajima, pa tako i poremećajima hranjenja. Mindfulness ili terapija usmjerene svjesnosti u novije vrijeme doživljava popularnost te je postala sve češća tema istraživanja. Isto kao i kognitivnobihevioralna terapija, daje dobre rezultate pošto se usmjerava na razumijevanje i verbalizaciju emocija koje pojedinac osjeća. Temeljem dosadašnjih istraživanja odnosa poremećaja hranjenja i kvalitete života može se zaključiti da, iako postoji nešto veći broj istraživanja, neki aspekti samog odnosa nisu u potpunosti jasni niti dovoljno istraživani. Stoga je potrebno usmjeriti pozornost zdravstvenih stručnjaka na fiziološke, psihološke te socijalne poteškoće s kojima se oboljeli svakodnevno nose, upoznati ljude s navedenim bolestima te educirati okolinu o posljedicama poremećaja.