Temeljni je cilj ovoga rada odgovoriti na pitanje kako funkcioniraju avangardni zahtjevi (vrlo često pozicionirani ex nihilo) u odnosu na tradicionalne postavke koje avangarda već po svojoj rušilačko-obnoviteljskoj matrici (deklarativno – potpunom potiranju) – ne priznaje, u djelu portugalskog književnika Fernanda Pessoe, Knjiga nemira. Pessoa je pessoizirao (port. pessoa – osoba) svoju književnost, unio je sebe i verbalno ophođenje svoje/ih osobnosti. Svako njegovo djelo, potpisivao on to kao heteronim, ortonim ili u rijetkim prilikama i sam, konstruirano je kao optimalna projekcija idealno zamišljenog svijeta. U Knjizi nemira to je svijet u kojem su snovi stvarni i teško ih je razlučiti od stvarnosti. Teži se kozmopolitizmu te je prisutan stalni suodnos avangarde s bližom ili daljom tradicijom koji ćemo prvobitno istaknuti i objasniti. Knjigu nemira možemo shvatiti kao izmijenjeni svjetonazor i estetičko shvaćanje. U intimnoj ispovijedi u poetiziranim fragmentima Bernardo Soares nam otkriva svoje vizije, razmišljanja i kompleksnu osobnost. On postupa tako da bi usmjerio projekciju svog unutrašnjeg svijeta preko snova, kontemplacija, intimnih ispovijesti što čine ovaj fiktivni dnevnik prema određenom konceptu sadašnjosti i s određenom vizijom budućnosti kao ostvarive veličine. Optimalnu projekciju kod Pessoe koju detektiramo kao temeljnu oznaku mnogih pravaca avangarde možemo definirati mesijanistički ili pak sanjalački. Za razumijevanje Pessoina stvaralaštva krucijalni su pojmovi: (avangardna) inovacija, tradicija, odnosno saudade, heteronimija i kontemplacija.