Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) psihički je poremećaj koji se može razviti nakon aktivne ili pasivne izloženosti životno ugrožavajućim stresorima (Kozarić-Kovačić, Kovačić i Rukavina, 2007). Simptomi koji karakteriziraju ovaj poremećaj su složeni i uključuju nametljivo sjećanje na traumatski događaj, izbjegavanje podražaja povezanih s traumom, promjene u kogniciji i raspoloženju te povećanu pobuđenost živčanog sustava. Simptom koji se smatra glavnom odrednicom PTSP-a i koji je u središtu pažnje znanstvenika zadnjih dvadesetak godina je simptom poremećaja spavanja. To je najčešća poteškoća koju osobe oboljele od PTSP-a navode (El-Solh, Raiz i Robert, 2018). Poremećaj spavanja obuhvaća probleme s uspavljivanjem, učestale noćne more, česte nekontrolirani pokrete tijekom noći i probleme s disanjem pri spavanju. U cilju razotkrivanja što leži u podlozi poremećaja spavanja, Ross i sur. (1989; prema Campbell, 2016) navode kako poremećaj u funkcioniranju REM (engl. Rapid eye movement) faze sna može objasniti poteškoće sa spavanjem kod osoba oboljelih od PTSP-a. No, istraživanja koja su uslijedila nakon postavljanja te hipoteze uglavnom navode kako postoje deficiti i u REM i u non-REM fazi sna (engl. Non-rapid eye movement). Specifične tehnike kognitivno bihevioralne terapije (KBT) pokazale su se korisnima u liječenju nesanice i učestalih noćnih mora kod populacije s PTSP-om te se smatraju prvim izborom za liječenje istih. Farmakološka sredstva se također koriste u terapiji ovih simptoma, a najviše se primjenjuju antidepresivi i noradreneregički blokatori. Naglasak je na budućim istraživanjima koja bi trebala provjeriti kakav je uspjeh kombinirane psihoterapijske i farmakološke terapije za smanjivanje poteškoća sa spavanjem.