U radu se razmatraju osobitosti rukopisne staroslavenske gramatike Dragutina Antuna Parčića. Ispitat će se i utvrditi njezin ustroj i usmjerenost određenoj tradiciji u odnosu na postojeće devetnaestostoljetne staroslavenske gramatike i jezične osvrte hrvatskih filologa – osobito Ivana Broza i njegovih Oblika jezika staroga slovenskoga (1889. i još šest izdanja). Rukopisna je gramatika podijeljena na dva temeljna dijela (Odsiek I i Odsiek II) koji su ustrojeni prema obradi deklinacija (Sklonitba) i glagola (konjugacija odnosno Sprega). Riječ je o nedovršenoj gramatici koja nije popraćena u Uvodu najavljenim poglavljima I. Dodatak o neprigibivih riečih i II. Dodatak o Oblikovanju (Formatio). Za razliku od Broza (Pristup 1 – 4) Parčić ne donosi uvodno poglavlje s razradbom izvanjskojezičnih povijesnih okolnosti nastanka staroslavenskoga jezika i dviju slavenskih azbuka (glagoljice i ćirilice), premda prilikom predstavljanja deklinacija ističe temeljne razlike između općeslavenskoga (do XII. stoljeća) i redakcijskoga razdoblja (hrvatski crkvenoslavenski jezik od XII. stoljeća). Nema ni posebnoga poglavlja o glasovima i glasovnim promjenama, već se ističu samo one alternacije koje dovode do stvaranja morfemskih opozicija u deklinaciji (poglavlje O Blagoglasju). U terminološkom smislu prepoznaje se nasljedovanje tradicije zagrebačke filološke škole i nazivlje karakteristično za hrvatske gramatike XIX. stoljeća (samostavnik, pridavna (pridavnik), pričestja, brojevi, zajmena, glagolji, prislovi, pridlozi, veznici i umetci).