Pisana baština ljudske civilizacije, kao jedan od najvećih doprinosa ljudskom znanju i njegovom širenju, predstavlja izuzetno važno i plodno područje proučavanja. Kako bi se uopće shvatilo znanje, informacija, prijenos te usavršavanje i razvijanje istih nužno je razumjeti prirodu materijala na kojima su pisani, njihov nastanak, svojstva, procese starenja i propadanja te mogućnosti očuvanja. U ovom radu navedene su osnovne značajke, tj. svojstva materijala pisane baštine krenuvši od analize papira i njegovih svojstava preko vanjskih i unutarnjih čimbenika propadanja do fizikalno-kemijskih i mehaničkih oštećenja. Navedeno ima svrhu pružiti detaljnije informacije o samoj prirodi papira kako bi se u što jasnijem svjetlu prikazala važnost proučavanja i analiziranja papira i njegovih svojstva u području prevencije, zaštite, konzervacije i restauracije pisane baštine, posebice stare knjige. Također, rad navodi načine na koji se dobiva papir i pergament, kao dva najzastupljenija materijala tradicionalne pisane baštine, te je u njemu objašnjena sama struktura molekule celuloze i njezine karakteristike sa svrhom što boljeg razumijevanja procesa propadanja istih. Nadalje, u radu su navedene mogućnosti u proučavanju stare knjige korištenjem metoda znanstvene analize koje donose informacije kako i na koji način identificirati i potvrditi autentičnost i izvornost promatranog objekta pisane baštine. Poticaj za pisanje rada dolazi od želje za percipiranjem jedne šire slike položaja stare knjige u odnosu na svojstva koja posjeduje, te traženjem odgovora na pitanja koji su odnosi i što utječe na propadanje tradicionalne pisane baštine te postoje li mogućnosti ublažavanja i produžavanja vijeka trajanja kako materijalima tako i znanju sadržanom u tradicionalnoj pisanoj baštini.